Reanimacija

27.04.2007., petak

Me vs. World, a wierd smell and other different crap iliti Post #8

-Mrzim svijet. I svijet mene. Zato možemo koegzistirati, I guess. Valjda normalno za očekivati.
-Mrzim očekivanja. Mrzim kad se očekuje od mene da nešto učinim ili kažem. Radite stvari sami. Nisam ja ničiji tata, a ni mama. Najviše mrzim što uvijek SAM od sebe očekujem napraviti nešto. Nitko me ne tjera.
-Mrzim kad me se tjera. Pogotovo uglađeno. Ono "ja te volim, ali ako ne učiniš što tražim, izbost ću te u snu". Majmunska posla. A sve uglađeno. Jedino pitanje ostaje tko je na kraju čiji majmun.
-Mrzim majmune. Želim si kupiti jednog. Zamorac mi ide na kurac.
-Mrzim svoj kurac. I on mene valjda. Nije bio nigdje dugo, pa je usamljen.
-Mrzim usamljenost. Ne volim tući zid, a ni blejati u njega. Bole me ili oči ili ruke od tog. A gdje su prijatelji? Pitajte ih.
-Mrzim pitanja. Izmišljena su samo da pomognu idiotima koji ne znaju sami nešto shvatiti. A to je zbilja jadno. I smiješno.
-Mrzim smijeh. Stvaram ga, ali ga mrzim doživljavati. Ja se ne smijem. Nije mi smiješno. Svijet oko mene je za plakati.
-Mrzim plakati. Peku oči od tog. I onda se samo opet sjetim koliko sam usamljen. A znam da sam si sam kriv za to.
-Mrzim biti kriv za stvari. Svatko zajebe, ali najčešće sam to ja.
-Mrzim sebe. Mrzim ljude koji me okružuju. Mrzim virtualne ljude. Mrzim i svoj blog.
*selektira text i stišće DELETE*

Jeste ikad primjetili kako kontejneri za smeće uvijek smrde jednako? Ono, prođeš kraj kontejnera za smeće u kojem je odbačeno ljudsko tijelo ili kraj nekog u kojem je pola bureka, bakino povrće iz propale juhe ili korišteni aparati za oralnu higijenu i OBOJE SMRDE JEDNAKO. Valjda smeće ima svoj miris. Miris smeća. Točka. Just like that. Wierd, huh?

Šetao sam cestom neki dan. Bila je noć i išao sam doma. I tako ja prelazim cestu preko zebre i snimim čovjeka kako kopa po smeću (jednom od onih koje jednako smrde). Pomislim si: "U, jebote, jadan čovjek. Ni prvi ni zadnji kojeg vidim u životu". Ali nastavim ja dalje razmišljati o tome i zapitam se kako čovjek uopće dođe do tog. Kaj te toliko sjebe da se zatekneš sa pola ruke u kontejneru smeća? Hmmm... Nije mi ni danas jasno. Enivej, nastavim ja hodati dalje i u isto vrijeme taj čovjek krene u mom smjeru, no po cesti. I hodamo tako paralelno i ja ga prođem jer brže hodam. I pomislim: "Yaaay. I'm ahead!", pa shvatim "Jesam li?" Wierd, huh?

Shvatio sam neki dan da sam doista dubok čovjek. Možeš svašta spremiti u mene. Komplekse, idiotizam, traćenje vremena, pa čak i glupe hobije. Ništa me ne ispuni. Hehehe. Trenutak za zaključiti nešto, ne? Oduvijek sam mrzio ljude koji se mogu ispuniti sa kupnjom trivijalnih gluposti. Ljude kojima je dovoljno prošetati u shopping i rasteretiti se života. Ono, kupio sam si auto, pa se odmah bolje osjećam. Jadno, nije li? Pitam se što ljude tjera izgubiti povezanost sa prijateljima, ljubavima ili obitelji i posvetiti se materijalizmu. Kako možeš zamijeniti ljude koji te vole i koje ti voliš sa predmetima? Bio sam neki dan u shoppingu. Kupio sam 2 majice i traperice. Osjećam se sretnije. Wierd, huh?

Nisam htio pisati ovoliko dug post jer znam da se ljudima to ne da onda čitati. Enivej, nije mi se ni pisalo, ali nisam mogao stati. Ali ako si već pročitao/pročitala do ovdje, možeš još i ovih par redaka, ne? S tim sam i računao. Mada nikad ne računam na ljude.

Wierd, huh?

- 18:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.04.2007., ponedjeljak

Just Be iliti Post #7

"Kirsty Hawkshaw - Just Be"

"I was lost and I'm still lost
But I feel so much better

You could travel a world
But you can't runaway
From the person
You are in your heart

You could be
Who you want to be
Make us believe in you
Keep all your light in the dark

If you're searching for the truth
You must look in the mirror
And make sense
Of what you can see

Just be
Just be

They say learning
To love yourself
Is the first step that you take
When you want to be real

Flying on planes
To exotic locations
Won't teach you
How beauty feels

Face up to the fact
That you are
Who you are
And nothing can change that belief

Just be
Just be

Cause now I know
It's not so far
To where I go
That I respond
It's inside me

I need to just be
Just be"

DJ Tiesto feat. Kirsty Hawkshaw - Just be

Danas sam vas odlučio počastiti jednom lijepom pjesmom sa, po meni, inspirirajućim riječima. Nažalost, rijetki su trenutci u kojima možemo "Just Be". Hrpe maski i fasadi, zidovi za zidovima i površinski, zabavni prikazi nas samih nismo mi. Rijetko to primjetimo. Zadovoljavamo kriterije, I guess. Čije, pitam se. Zar smo svi toliko nisko spali? Jeste primjetili možda moderno doba. Ja nisam. Primjetio sam da se nismo pomakli nimalo. Od hrpe i tona godina koje učimo iz povijesti, hrpe spektakularnih otkrića i napredaka - sve što smo mi "upisali" u buduću knjigu povijesti je par redova. I puno marki, dignutih noseva, ratova i uništavanja svijeta. Wooow. Do you call THAT progress, or what? Svi glumimo da smo nešto što nismo i toliko preokupiramo sami sebe time da vrlo često zaboravimo pogledati ikog kraj sebe. "Vidi, onaj čovjek plače. Pitam se jel primjetio da imam prekrasnu, novu, Armanijevu košulju?" ili možda "Vidi pa ja imam hrpu novaca. Kaj da sad radim? Joj, znam! Idem skupit' još ubijajuć, kradeći i lažući nevine ljude. Yaaaay!"
Jeste primjetili sličnost sa sobom u nekom primjeru? Ako jeste, pohvalno je bar da se možete VIDJETI. Mnogi zaborave i to. Često, čak i ja sam. Ono, sjediš i zapitaš se u jednom trenu "A za koji ja to k***c radim?!". Zar doista mislite da ste bolji kad imate više moći ili novaca od drugih? Kad imate 200 prijatelja, a ne samo 3? Utjecajnost? Poznanstva=dobre veze (bilo poslovne, bilo emocionalne)? Daj, molim te... Pa da se zatekneš jednog dana kako umireš sam? A od 200 ljudi, nikog? Samo hrpa skupih stvari i moći koja nikad neće ući u povijest? Ne zvuči lijepo. Doista ne zvuči.

Možda, ali samo možda, ako jednom skineš "masku" sa svog lica ju skine i onaj kraj tebe. Možda na kraju svi budemo jednostavni i prirodni, pa i naučimo raditi skupa za "sutra". Možda nas to konačno i promijeni iz robova materijalizma u sretne ljude modernog doba. One koji znaju pomoći sami sebi, ali i drugima. Budućnost evolucije čovjeka ne leži u napravama ili tehnologiji. U srži, cijela povijest čovjeka to i dokazuje. Vrijeme je išlo, a mi smo gradili SEBE, a ne samo tehnologiju, zgrade i spomenike umjetnosti. Izgradnja je prestala. Možda da joj se vratimo?

Ali samo možda...

- 11:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.04.2007., utorak

Happy end? iliti Post #6

Bio jednom jedan čovjek. Čovjek kao i svaki drugi, no jako različit. Usamljen i izgubljen, taj čovjek nije znao što njegov život znači. Krivudavi put pun uspona i padova? Neki posebni suputnici i oni koji ga bodre da radi svaki daljnji korak ili ipak nešto drugo? I tako je jednog dana taj čovjek nestao. Gotovo nitko nije ni primjetio da ga nema. Krenuo je sa šačicom dobre volje i mnogo znatiželje saznati što život jest. Putovao je mjesecima i gdje god bi stao, pričao je s ljudima o svom životu i pitao ih što život znači. Pitao ih je mnogo, no nitko mu nije znao odgovoriti. Ni mladi, ni stari, ni iskustveni, ni oni koji su tek vidjeli svijeta. Nitko tom čovjeku nije mogao reći što život doista znači. Tužan i razočaran, taj čovjek je nastavio svoj put, a u isto vrijeme ljudi koji su ga okruživali davno, osjetili su da ga nema. Počeo im je faliti i htjeli su da se vrati. Jednog dana, to se i obistinilo. Taj čovjek je došao nazad svom domu, svojim bližnjima, te sjeo i nasmijao se vedro. Svi su nestrpljivo čekali čuti zašto je nestao i što je sve proživio i naučio dok ga nije bilo. A taj čovjek je posegnuo u torbu i bez glasa objašnjenja izvadio jednu prozirnu, plastičnu vrećicu. Bila je zavezana gumicom na vrhu, a unutra nije bilo ničega. Bila je to obična plastična vrećica ispunjena zrakom. Taj čovjek ju je ispružio prema svojim voljenima i rekao:

"Donio sam vam oblak sa kraja svijeta. S mjesta gdje se nebo i zemlja dodiruju, te gdje vrijeme ne postoji. Putovao sam dugo i mnogo, ali našao sam ono što sam vam htio donijeti. Znam da nije mnogo, ali.....donio sam vam oblak sa kraja svijeta."

Nitko nije izustio ni riječi, a taj čovjek se samo nasmijao i ostavio vrećicu pred njima. Ustao se i krenuo prema vratima. Zastao je na tren i okrenuo se tim ljudima, te dodao:

"Zamislite samo da je ono što govorim istina i shvatiti ćete što život doista jest. Samo vjera u ono što nas vodi dalje. Samo jedan oblak s kraja svijeta."

Zatim je otišao.

- 15:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.03.2007., nedjelja

Ne-guza i prehrana iliti Post #5

"JEDI!"

Opet se deru na mene. I ne misle na Star Wars ni uporabu sile išta veće od prosječnog udarca u glavu. Opet sam zaboravio i opet se deru. Dođem van, deru se da ne jedem u McSmećensu. Dođem doma, deru se da ne jedem cornflakes. Nasamo sam s nekim, smiju mi se kad mi želudac toliko zacvrči da se rolete na prozoru žele otkačit i sunovratit dolje od vibracija. Jebiga. Ne jedem. Nisam bubani (još, hvala Bogu), al često zaboravim. "Kak misliš, ZABORAVIŠ?!?", pizde oni na mene. Kak ne? Jurim na sve strane, mislim o 200 stvari i na kraju napornih par dana, đubre od buškice zarošti pa se tek onda sjetim da mu nisam nikaj "dao". A kaj da si ja radim kad se naviknem na gluposti?

Smiješna mi je SeaMaiden. Reče, "ne bi ja dupe, al mi sise fale". Ajd, bar je za dojku mogu shvatit kad je obeshrabrena, al draga moja da mi je bilokakvo dupe, pa bar da se nešto vidi - ode bi si pjevao. Ono, majke mi, kad se ispravim - hlače me napuste. Hop, skliznu, a ja u boxericama. I sad ti to dupetom zovi. Da je išta ravnije, reflektiralo bi svjetlost. Opet, doduše, kažu mi da su moja oba (ovdje objašnjena) problema nekako čak i povezana... Ma... Šta sve oni i neće reći da me natjeraju jest one jebene nusproizvode od "zdrave" hrane...

Enivej, idem spavat sad. Tužan sam još malo radi nečeg, al bit će valjda bolje jednog dana. Jebiga, nemaš druge nego naučiti biti strpljiv u životu. A i ne da mi se radit sutra. Izmara me taj posao. No to je jedan smijeh koji ću s vama drugi put podijelit.

Idem jest. Rolete mi se opet tresu...

- 23:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.03.2007., četvrtak

The boring side of infantility iliti Post #4

Bože, kako me svijet i imbecili u njemu znaju nairitirati...
Naporan je. Živcira me. I misli da ima prava na to. Kriste, kad bi svakom frendu/frendici dao da mi skače po glavi svake jebene sekunde, ostao bi bez živaca u roku 2 dana... Jebe mi se tko se duri i zašto. Mrzim infantilne i inertne ljude. Mrzim ih. Nema ničeg lijepog u njima ni njihovom ponašanju. Zato, draga moja Seamaiden, nemam namjere istaknuti nešto lijepo svaki dan. Jer mi ide previše na kurac to tupavo držanje. Ne da mi se to slušat više i sam odabirem izbjegavati sve takve ljude. Ne, nisi ti kriva. Ne, nisi ti centrirano zlo svijeta... Volio bi biti saslušan jednom. Al to očito neće ići jer sam se ponovio previše puta, pa u skladu s tim, nemam više ni namjere ponavljati išta. Ili mi daj 3 sekunde da ti nešto kažem i katkad to UZMI U OBZIR KAO ISTINU ili odjebi. Toliko jednostavno, ajmo sad svi skupa slovkati - O D J E B I. There. I'm done.

A u novostima iz svijeta:

Jučer sam imao faking najgori (fizički) dan u cijelom svom životu. Prvo mi se migrena zakačila, pa sam zaključio da je to radi faking take-out hrane iz faking usranog "Gabreka". Zatim, nakon što je navečer migrena kulminirala sa žešćom trbuhoboljom, počeo sam se valjati po krevetu od boli i tresti se. Nakon toga sam povraćao još 3 puta (ranije u danu sam već povratio 3 puta, pa je to sveukupnih 6 bljuvova/dan) Da stvar ne bi bila jednostavna, od boli sam grčevito stiskao zube, pa mi se upalio jedan bolesni zub i usto pojačao bol na uho. Dakle, ajmo sumirati: migrena, trbuhobolja, povraćanje, zubobolja, upala uha. U ISTO FAKING VRIJEME. AAAAARRRRRRRRGHHHHHHHH... *čitaj: bolilo je u 3 p***e materine*

Enivej, how was your day?!?!

*leaving the room to the blank stares of surounding people*

Odoh...

- 23:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.02.2007., utorak

Princess egotrip iliti Post #3

Me?! A princess?!?! O Bože, neki ljudi stvarno pretjeruju... Mislim, HELOU *Oh God, I think I'm gonna be sick just reading this shit*, ja nisam sebična mala umišljena princeza! First of all, ako ikako - ja sam princ (da ne bi bilo zabune). Mislim, ja sam kao sebičan. Kao da je bitnije to što netko sam trune u bolnici ili to što netko ima disfunkcionalne roditelje ili to što je netko rođen inertan ili to što je netko mravojed (moj naziv za junkie-je koji šmrću sve osim slina) ili hrpa tih drugih sranja kad sam JA tužan... Doh... Stvarno sam povrijeđen... :-P XD :-) XD :-) XD :-P

I guess life is as tough as you make it. I still feel like shit, though a little less so, as I haven't got all that crap on my head. I mean, I'm really sorry if broke down and made anyone worry *yeah, left*, but it sucks to feel alone. Once in a while I'd like to have a second for me (and someone for me). If that makes me a princess, well then......bring on the crown, bitches!

Enivej, sutra idem na kavu sa Hani (sekom) i happy sam ko vreća zaraza na prostitutki!!! Inače ne običavamo kafenisat puno, al sad ćemo se izbrbljat i izvaljat od smijeha starcima, klincima, muževima, dopičnjacima, extenzijama, viskim i niskim tlakovima i petama, zamorcima, letećim medvjedićima i svim vrstama reklama za wc osvježivače... No, izbrbljat ćemo se. :-P

Odoh ja spavat... *čitaj: ležit i blejat u strop dok mi komad žbuke ne otpadne na bulju i usmrti me na licu mjesta*

Ajd marš sad s bloga!

- 23:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Post #2

Baš nekako i nisam za pisanje... Mislim, baš nekako i nisam za išta, hehehe...

Ne priča mi se sa ljudima - ljudi ne slušaju.
Ne pjeva mi se - nemam sluha.
Ne raspravlja mi se - nemam volje.
Ne voli mi se - nemam snage.
Ne miče mi se - valjda predugo stojim.
Ne hoda mi se - naviknuo sam se na auto.
Ne plače mi se - od tog me peku oči.
Ne pleše mi se - nitko neće sa mnom.
Ne jede mi se - boli me zub.
Ne ponavlja mi se - poslušaj me isprve.
Ne diše mi se - al' mi ne uspjeva...

Ne želim biti ovakav, al' mi se nekaj događa. Nemam feeling da to mogu zaustaviti, pa idem with the flow. I just feel empty. Beskorisno. Sebično. Odvratno. Fuj... Gadim se sam sebi. Mislio sam da ću si rijetko dozvoliti biti ovakav, ali sam se naposlijetku prevario. Ovakav sam stalno. Jednostavno sam zapeo na nekoj točki svoje psihičke evolucije i ne znam kako dalje... :-P

Enivej, toliko od mene. Odoh...

- 11:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.02.2007., ponedjeljak

Post #1

Što reći? I'm back... Rekli mi da i nije bitno post-ati svaki dan. Pa ono... Eto me. I neću post-at svaki dan. I ne volim te. I neću tvoje komentare. I zaboli me kaj te muči. I znam da sam ljepši i pametniji od tebe. I baš me briga. Idem sad. Tamo negdje dalje. Down the same road again... *belji se*

- 11:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	travanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30